U ime mira – protiv rata i nasilja

Tekst U ime mira napisan je u teškom i mračnom vremenu za hrvatski narod. Bilo je to vrijeme početka brutalne jugosrpske agresije na Hrvatsku, kada se s obzirom na oružanu i mnogu drugu moć i silu agresora trebalo napadačima suprotstaviti svim mogućim sredstvima kako bismo uspjeli sačuvati i obraniti ne samo slobodu i cjelovitost domovine Hrvatske nego i ljudsko dostojanstvo te moralne i ljudske vrednote za život dostojan čovjeka u miru i slobodi. Mi koji smo u tom vremenu djelovali u Matici hrvatskoj, isključivo kulturnoj ustanovi, i to izvan metropole u Matičinim ograncima, odlučili smo nasilju, mržnji i nekulturi suprotstaviti se mirotvorstvom i pojačanim kulturnim djelovanjem,svjesni da duhovne i ljudske vrijednosti u borbi protiv zla mogu imati i moć i učinkovitost. U tom vremenu obnašao sam dužnost predsjednika hvarskog ogranka i na jednoj od sjednica upravnog odbora donijeli smo odluku da hvarskim građanima, ali i široj hrvatskoj javnosti, uputimo apel za mir protiv rata i nasilja. Kao predsjednik OMH napisao sam spomenuti apel pod naslovom U ime mira koji je pročitan na prosvjednom skupu protiv rata i nasilja u organizaciji Matice hrvatske u starom hvarskom kazalištu 4. kolovoza 1991. i ponuđen građanima na potpisivanje. Bili smo ugodno iznenađeni velikim brojem potpisnika. Naime do 15. kolovoza 1991. apel je potpisalo 1.517 hvarskih građana.

Apel U ime mira pročitan je na prosvjednom skupu protiv rata i nasilja u organizaciji Matice hrvatske u starom hvarskom kazalištu 4. kolovoza 1991. i ponuđen građanima na potpisivanje / Snimio Igor Soban  / PIXSELL

Ovim prilogom, odnosno ponovnom objavom spomenutog apela za mir, želimo se uključiti u proslavu 180. obljetnice Matice hrvatske, koju ove godine obilježavamo, te podsjetiti na iznimnu ulogu i značenje Matice hrvatske u povijesti hrvatskog naroda, čiji su djelatnici i članovi promicanjem i širenjem kulture i umjetnosti uvelike pridonijeli obrani i očuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta te na taj način pomogli da hrvatski narod konačno ostvari samostalnost i slobodu u suverenoj državi Hrvatskoj.

Apel za mir Ogranka MH u Hvaru 1991.

Mnogi misle da je mir isključivo političko pitanje. Mir je u prvom redu pitanje kulture. O miru pjevaju pjesnici, o njemu pišu svete knjige, o miru govori i običan čovjek na ulici i pregovaraju poznati i ugledni političari. Mirotvorstvo je svjedočanstvo civilizacijske i kulturne razine svakog naroda. Nesnošljivost i mržnja pak nalaze plodno tlo u sustavima pojedinih država u kojima se duhovnost sustavno guši, kultura zanemaruje, a naoružanju se posvećuje iznimna pažnja. Upravo smo izašli iz sustava u kojemu su se armija i naoružanje slavili i veličali na poseban način. No oružje nikada nikomu nije donijelo ništa dobro. Svako oružje je opasno, čak i ono koje još nije proizvedeno, i ne može biti prijatelj čovjeku, jer oružje je posljedica mržnje.

Svjedoci smo svakodnevno da mržnja ima svoje institucije laži i svoje tvornice oružja. Stoga je utemeljeno zapitati se zašto ljudi dobre volje i oni kojima je mir na srcu i u duši ne bi imali svoje institute. Za mir se, naime, treba boriti. Mir ne dolazi sam, niti dolazi k nama. Mir treba krenuti iz nas i prema drugima.

Ovo nije vrijeme za šutnju, ni za čekanje ili sumnju. Stvari su kristalno jasne. Neki govore o građanskom ratu na „ovim prostorima“, drugi o međunacionalnim sukobima, o sukobu demokracije i totalitarizma itd. Ovo je zapravo borba između onih koji su ljudi i onih koji su ludi, između bezumnika i umnika, između Dobra i Zla. Svjesni te spoznaje, trebamo shvatiti da je ovo vrijeme za Djelo. Svaka izgovorena riječ, svaki najmanji čin ili poticaj u prilog suživotu, slozi i ljubavi mogu biti korisni za opće dobro. Nitko nema pravo povlačiti se u „kulu bjelokosnu“, u šutnju i čekanje. Svatko može i dužan je djelovati. Konačna svrha našeg djelovanja neka bude ljudsko dostojanstvo, neka bude Čovjek.

Samo Bog je mogao reći: „Ljubite i neprijatelje svoje!“ Teško je biti tako božanski velik, ali kao ljudi možemo barem ne mrziti i ne sijati mržnju i želju za osvetom. Mi nismo gospodari života i smrti. Oni koji siju mržnju, sluge su smrti. Mi želimo služiti životu. Gospodar života i smrti obdario nas je stvaralačkom snagom da sudjelujemo u stvaranju ljepote svijeta, da uživamo u radosti života. Oni koji mrze kažnjeni su svojom mržnjom, koja će biti njihova propast. Mi ne želimo graditi zidove mržnje. Svi su zidovi mržnje pali, odnosno izgubili su smisao i svrhu, od Kineskog do Berlinskog. Sve tvrđave moguće je srušiti ili osvojiti, jedino su tvrđave duha i kulture neosvojive, jedino se duh ne može pokoriti. Otvorenost duha najbolja je obrana.

Naš zakon ne „leži u topuzu“, zato će mu tragovi mirisati ljepotom. Onima pak kojima zakon leži u tenkovima i topovima tragovi su zločin i rasap.

Zalaganje za mir danas, u ovim teškim trenucima za našu domovinu, nije znak naše slabosti i nemoći. Naprotiv, ono je znak naše mudrosti i hrabrosti. I mi možemo svoj narod naoružati mržnjom i željom za osvetom te ga uputiti da sije smrt, ali mi ne želimo za naše potomke graditi dom na mržnji nego na mirotvorstvu i ljubavi.

Ono po čemu Hrvatska jest Hrvatska, naš dom i zavičaj, naša utjeha i majka, to su njezine duhovne vrednote, to je njezina kultura. Hrvatska je naša uzajamna ljubav. Zato ne klonimo duhom! Čovjek se može uništiti, ali ne i pobijediti, rekao je veliki Hemingway. Hrvatsku su u prošlosti mnogi napadali, moćniji i silniji od sadašnjih napadača, ali hrvatski narod nitko nikada nije pokorio niti će ga pokoriti.

U ime kulture koja se na ovim hrvatskim prostorima stvarala stoljećima, dižemo svoj glas protiv nasilja, a u ime mira. Naša zemlja zaslužuje mir i stvorena je za mir. Pružimo stoga ruke svim ljudima dobre volje. Pružimo ruke i onima koji nisu dobre volje. To nije lako, ali je jedini put da kao svoji na svome konačno postanemo dostojni članovi zajednice koja se zove čovječanstvo. I do sada smo bili dostojni, ali od sada konačno hoćemo biti i svoji. Vjerujemo da time nikoga ne ugrožavamo, jer biti svoj znači biti čovjek.